Iftar koji su sinoć organizovali dobri ljudi iz puračke čaršije, još jednom je pokazao ljepote i blagodati koje sa sobom nosi najodabraniji mjesec.
Otvorena su srca ovog naroda i široka za sve dobronamjerne ljude, posebno u današnjem vremenu kada je prisutno odsustvo saosjećanja prema onima kojima je pomoć najpotrebnija.
U mjesecu milosti, Puračani, članovi KUD Puračić, imam džamije u Puračiću i sveštenik pravoslavne crkve u Puračiću su svoja srca otvorili za migrante koji borave u Tuzli, ali i za vrijedne volontere koji vode brigu o njima. Prepoznali su patnju jednih i zalaganje i odricanje drugih, pa su željeli makar pozivom na iftar da im ukažu čast i olakšaju svakodnevnicu.
Potrudili su se Puračani, baš kako to oni najbolje znaju, da musafirima ništa ne fali, ali uvijek bude i da se ponese. Jer, valja i sehuriti pod otvorenim nebom, umotani u deke na betonu, hiljadama kilometara daleko od svojih domova. Takvi su dani ovih nesretnih ljudi što kroz Tuzlu i našu zemlju, koračaju ka boljem.
Najdraži gost uvijek donosi i ono najbolje. Ramazanska radost migranata je ono najbolje. To su vrijednosti kojim, reći će alimi, trebamo težiti u najodabranijem mjesecu. Ramazan je i mjesec našeg preispitivanja. Puračani, koji su svoja srca otvorili za podrinjski narod tokom agresije na našu domovinu, sinoć su baš podsjetili kakvi trebamo biti.
A kakvi trebamo biti, podsjeća nas i hadis Poslanika koji kaže: “Nije vjernik onaj koji zanoći sit, a njegov komšija gladan!”
Il’ je carsija veca od srca, il’ je srce vece od carsije ?
Ima,ima carsija veliko srce,
i srce i dusu,golemu,pregolemu…