Nevjerojatna životna priča posljednjih semica 2018. godine događala se prvo na Klinici za neurologiju, a potom na Klinici za unutarnje bolesti s centrom za dijalizu – odsjek za imunologiju Sveučilišne kliničke bolnice Mostar. Potpuno nepokretan 54-godišnji Marko Beljan iz Livna nakon 16 godina liječenja prohodao je i postao ponovo samostalan za život.
Mr. sc. Nataša Pejanović-Škobić, specijalistica neurologije, za bolnički list Glas zdravlja kazala je da je kod pacijenta bolest počela 2002. godine.
“Marko je u više navrata liječen u Zagrebu u Klinici za infektivne bolesti ‘Dr. Fran Mihaljević’, a kod nas je upućen na hospitalizaciju prije mjesec dana, u studenome, zbog pogoršanja neurološkoga statusa, odnosno pogoršanja neuroloških simptoma njegove primarne bolesti. Pacijent je u proteklih 16 godina vođen pod dijagnozom stanja nakon preboljenog meningoencefalitisa s nejasnim promjenama na magnetskoj rezonanci mozga. Kada smo usporedili opis ranijih nalaza magnetske rezonance te zatim uradili kontrolni snimak tijekom ove hospitalizacije, uvidjeli smo da su iste promjene na mozgu bile prisutne na samom početku bolesti, samo što su bile neprepoznate kao i osnovna dijagnoza. Nakon opsežne dijagnostičke obrade, neurološke, infektološke i imunološke, postavljena je sumnja na autoimunu bolest, konzultiran je imunolog i tek onda je postavljena prava dijagnoza”, kazala je dr. Škobić pojašnjavajući da je prilikom dolaska u mostarsku bolnicu pacijent bio u uistinu lošem stanju po pitanju svih funkcija, kako zbog prisutnosti teških motoričkih simptoma, tako i zbog pratećih psihičkih i emocionalnih simptoma.
“U principu, on je bio potpuno nepokretan čovjek, vezan uz postelju, nije govorio, nije jeo, nije mogao kontrolirati stolicu, mokrenje, uistinu težak bolesnik, jedan od onih koji predstavljaju pravi izazov za postavljanje točne dijagnoze i uključivanje odgovarajuće terapije, ali isto tako i jedan od onih bolesnika zbog kojeg ste istinski sretni kada ga vidite oporavljenog kako normalno hoda, priča, jede i samostalno funkcionira za tako kratko vrijeme nakon uključenja odgovarajuće terapije”, istaknula je dr. Škobić.
U svih ovih 16 godina Marko je svakih godinu do dvije išao na hospitalizaciju u Zagreb, koja je znala trajati i po mjesec dana. Primao je terapiju nakon čega bi nastupilo kratkotrajno poboljšanje.
Saradnja dvije doktorice
Intenzivnom saradnjom dvije doktorice mr. sc. Nataše Pejanović-Škobić, s Klinike za neurologiju i mr. sc. Darije Pavlović-Rozić, s Klinike za unutarnje bolesti, kod Marka Beljana iz Livna otkrivena je za ovo podneblje rijetka autoimuna bolest pod nazivom Behcetova bolest.
“Riječ je o sistemskom vaskulitisu nepoznate etiologije kojeg karakterizira opetovano pojavljivanje oralnih aftoznih ulceracija, genitalnih ulceracija i drugih kožnih promjena, te očnih lezija uz moguću zahvaćenost lokomotornog, kardiovaskularnog, gastrointerstinalnog i živčanog sustava. Bolest je rijetka s obzirom na naš zemljopisni položaj jer dominantno se javlja kod azijskih i euroazijskih naroda, te se naziva i bolest puta svile. Smatra se da je riječ o aberantnom imunosnom procesu potaknutom djelovanjem za sada nepoznatog infektivnog ili drugog okolišnog čimbenika u genetski predisponiranih osoba” , pojasnila je dr. Pavlović-Rozić.
Kod pregleda bolesnika Marka Beljana, kako je istakla, mogle su se ustanoviti oralne bolne ulceracije na sluznici jezika i nepca, genitalne ulceracije koje su bile lokalizovane na skrotumu, periorbilatna bol uz opacitete i papulopustulozne lezije na koži leđa. Kod uvida u raniji MR mozga i medicinsku dokumentaciju moglo se zaključiti da je riječ o zahvaćenosti bazalnih ganglija, tromboze sinusa dure i aseptični meningitis.
Sve je to, prema riječima dr. Pavlović-Rozić, ukazivalo na afekciju centralnog nervnog sistema. Poznato je da se kod 5-10 odsto bolesnika unutar pet godina od početka bolesti javlja zahvaćenost živčanoga sistema. Za Behcetovu bolest je specifična i hipereaktivnost kože nakon manjih trauma /paterigija/.
“Pozitivan nalaz u obliku male eritematozne papule razvije se u vremenu od 24 do 48 sati nakon sterilnog dermalnog uboda. Isti smo učinili kod našeg pacijenta koji je bio pozitivan. Budući da ne postoji patognomičan klinički niti laboratorijski nalaz, dijagnoza bolesti se postavlja na temelju dijagnostičkih kriterija”, pojasnila je dr. Pavlović-Rozić, klinički imunolog i alergolog za Glas zdravlja.
“Poslije dijagnosticiranja bolesti pristupili smo primjeni terapijskih smjernica za liječenje prema EULAR-u. Terapijske kombinacije odredili smo prema organu koji je zahvaćen. Primijenili smo zbog bolesti moždanog parenhima i mukokutanih promjena parenetralno kortikostroide uz azatioprin. Na terapiju je postignut dobar klinički odgovor. Pacijent može kontrolirati mokrenje i stolicu, samostalno hodati i razgovarati”, s iznimnim zadovoljstvom pojasnila je dr. Pavlović-Rozić.
Smatra da se ”ljudi trebaju voditi Kantovim imperativom, odnosno da treba djelovati po onoj makismi za koju bi htjeli da bude univerzalni zakon svima u svemu što rade. Treba se samo zamisliti u pidžami s druge strane, a važna je i radost koju smo doživjeli svi mi koji smo ga liječili. Nakon deset dana hospitalizacije na Internom, pacijent ide kući s terapijom koja jest doživotna, ali zahvaljujući kojoj Marko ima život neovisan o drugim osobama”.
Posljednjih 16 godina Marko je liječen u Zagrebu, jer su do sada iz Livna imali tu mogućnost da svoje pacijente šalju direktno za Zagreb, dok sada praktički pacijente moraju prvo poslati u Mostar, što se po Markovu primjeru pokazalo, kao sretna okolnost. Na uspješnom završetku priče o pacijentu Marku Beljanu iz Livna, osim dr. Pejanović-Škobić i dr. Pavlović-Rozić, bili su uključeni i infektolog dr. Sanja Šanje i dermatolog dr. Anita Gunarić iz SKB Mostar. Timski rad liječnika različitih specijalnosti se i ovaj put pokazao kao ključni faktor u uspješnom liječenju bolesnika.
Pacijenti koji su ležali s Markom u sobi svjedoče naglom i ubrzanom oporavku njihovog bolničkog cimera, a svaki pokušaj da Marko nešto kaže završi s licem natopljenim suzama radosnicama i pogledom upućenim liječnicama, Nataši i Dariji, koje su mu svojim znanjem i htjenjem, uistinu poklonile najljepši dar za Božić, a to je uspješno liječenje. Zavaljujući njima, Marko odlazi kući oporavljen i na svojim nogama, a Božić 2018. za Marka Beljana i njegovu porodicu je zasigurno jedan od najsretnijih u životu.
Svaka cast za doktorice i ustanovu u kojoj rade ma ko da je pacijent. Kad je doktor pravi doktor i postuje Hipokratovu zakletvu i na kraju se vidi i uspjeh. Nisu svi doktori uprli oci u kese koje pacijenti donose. Za sve sto urade dobro imaju platu sto je u redu a bogami i kad fulaju dijagnozu ista im plata. Znam da nismo Evropa ali ljudskost i postenje je to koje treba da bude ispred svega i da se nepita ko je ko i ciji je ko jer je pacijent (bolesnik) isti svaki bez obzira na vjeru i naciju. Jos jednom svaka cast svim dobrim i postenim Doktorima i Doktoricama a pored njih i sestrama koje ih prate i rade sa tim istim postenim.