Piše: Ema Hrvatović
Kažu mi mnogi da napišem knjigu. Pitam ih o čemu? O Lukavcu. O gradu. A kako da pišem o nečemu čega više nema,ulice mu ne prepoznajem?
Jedino sa sjetom i žalom za prošlim danima. Danima koji se nikad neće vratiti i osjećajima prema istom koji iz današnje perspektive nisu ni blizu realnog stanja kakvo je tekstopisac doživljavao kad mlad dječak. Sjeta ili sujeta se probude u meni pa sam nekad pretjerano drzak jer ne mogu da kontroliram bijes. Uvrijedim neke ljude koje i ne želim uvrijediti,staru majku i drugare prozivam smorovima.
Čak i svoju djecu uspostavim u kritičnim momentima da bih ostao vjeran i odan Sodi. Oni, moji najbliži to dobro znaju. Jače od mene i to kad ufati ne pušta. 22.08.1978 je to tako određeno i nikad to ni jedan živi stvor ne može promijeniti. Rođen u znaku lava i to zadnji dan. Božijom voljom, ljeta Gospodnjeg. Zadnji lav. Izuzetno toplog dana ako he staroj vjerovat’ jer ona tvrdi da je ustala na noge taj dan da se napije vode. Donijela joj sestra. Medicinska. Kaže stara da se svo posijano žito(kukuruz) bio osušio na brdu pored Gradine jer je bilo izuzetno sušno ljeto i kiša nije padala mjesecima. Meni kao “mladom” lavići je to godilo jer sam znao da ću doći u svoju savanu,Sodu. Čekat će me lavovi. Život koji se čini bezazlen mladom lavići ali je suviše sirov i okrutan da bude mjesta zajebavanju. Nisam ni bio svjestan da ću sretati hijene i lešinare ali sam se vremenom navikavao. I dan danas imam ožiljke na njušci od pojedinih predatora ali me ne bole. Ponosno ih nosim.
Najviše bole lažni poljupci i kao rane žive uvijek u meni. Boli me to sto sam se zaklinjao u pogrešne ljude i vjerovao da govore istinu. Boli me što sam vjerovao da pokojni Bata Živojinovićem pobije 3 autobusa Švaba,jednim okvirom municije u Kozari a nije priveden u Hag. Boli me što sam ja učio srpskohrvatski jezik a moji Ajla i Omar bosanski pa ne mogu da im prevedem o čemu pričam i šta je pisac htjeo da kaže. Mada se fino sporazumijevamo. I skontaju me brzo. Kad počnem mlatarati rukama. Inteligentna djeca. Znaju da je “babo” stranac pa se potrude. Moja djeca i ja učili različite jezike i neko očekuje da oni razumiju šta pričam. ?? Apsurd. Sa njima i nekako ali sa starom zadebelim ponekad kao da pričam francuski. Ne kontamo se ni naopako.
Jedino je razumijemo svo troje kad nas pošalje u p.m. I djeca i ja. Iako je to odlazak na tri različita mjesta u isto vrijeme pukne zajebancija. Stara to fino rasporedi gdje će ko. I ne zamjeramo joj. Tako vaspitam svoju djecu ali i oni su rođeni pod svojom zvijezdom,nadam se sretnom. Tako im ja želim. Mada su od različite dvije majke,isto se ponašaju ponekad.
Oni su daleko jedno od drugog ali nisu ni svjesni koliko sličnosti imaju. To ja osjetim. I njihove majke koje bih da zaobiđem u ovoj priči. Ipak su ONE majke moje djece. To što sam se ja rodio kao zadnji lav je moja sudbina i karakteristike koje su meni Bogom dane. Prepotencija prije svega. Neko koga i u socijalnoj vilici može zabolit’ zub ako se nafura. Neko ko i danas može sanjat pokojnu Zotović Olgu kako mu vuče žilice mada je cijeli život bio bez istih pa me vukla za uši,prosto joj bilo.
Neko ko je sebi na Jahorini 2017 opet kupio Vučka, neko ko se i u snu pita “dali se kečeri udaraju zaprave ili je to opet samo san”. Da li je taj neko spreman da napise knjigu o nečemu ako će je čitati oni koji gledaju Farmu pa reći da je dosadna?
Da li treba da klekne na koljena i zamoli da i Žilo u Koksari ne ostane bez posla ili samo da Mensur vrati stan koji je dobio od Koksare pa da se zatvara. Šećo je portir i nek’ pogasi svjetla. Aletov ljubimac a moj jaran. Diskutabilno. Isto kao sto je diskutabilno kad sam pričao sa svoja dva jarana. Jedan na budžetu a drugi u Koksari. Prvi koji je na budžetu, tvrdi da ne može imati djece radi fabrika, Koksare, konkretno. Bilo mi žao.
Ja imam dvoje pa šutim. Drugi opet tvrdi da je spreman napraviti dijete na Koksovanju. Opet šutim. Jedna tuga za dva druga ali im ne govorim. Slušam ih i smišljam kako da napišem scenarij za film.
Lukavac je vazda imao potencijal ali su mu ugušili dušu. Kurvini sinovi.
Znam da će me mnogi prezirati radi ovog teksta,sa jedne i sa druge strane, ne želeći nikome loše. Želim svom Lukavcu laku noć i ljubim vam taj crni snijeg što trenutno pada. Magičan grad a Soda ga zovu.
