Ovaj 32- godišnjak je i kapiten Sportskog kluba invalida sjedeće odbojke „Sinovi Bosne“ Lukavac. Na Fakultetu za tjelesni odgoj završio je Višu i visoku trenersku školu, a uskoro će magistrirati sportski menadžment. Trenutno živi u Devetaku sa suprugom Merimom i sinom Namikom.
Prije 16 godina ostao si bez desne noge. Kako je došlo do te nesreće koja je na neki način obilježila ili, bolje rečeno, usmjerila tvoj život ?
19. maja 1997. godine doživio sam nesreću radeći poljoprivredne poslove na porodičnom imanju. Nagazio sam na minu i doživio teške povrede po cijelom tijelu. Najteža je bila potkoljena amputacija, ali nakon rehabilitacije uspio sam, na određen način, da se oporavim i da krenem sa normalnim životom.
Kako je izgledao početak tvoje karijere, kada si počeo da se baviš ovim sportom ?
Godinu dana nakon ranjavanja, upoznao sam osoblje iz Sportskog kluba invalida u sjedećoj odbojci „Sinovi Bosne” iz Lukavca, na čiji nagovor sam počeo trenirati sjedeću odbojku u tom klubu. Nakon što sam izborio mjesto prvotimca, skrenuo sam na sebe pažnju i sarajevske ekipe „Spid” kao i pažnju selektora reprezentacije Bosne i Hercegovine u sjedećoj odbojci. Nakon toga je uslijedio prvi poziv u reprezentaciju, čiji sam stalni član od 2001. godine pa i dan danas.
Sa reprezentacijom Bosne i Hercegovine si osvojio zlato u Atini 2004., srebro u Sidneyu 2000. i Pekingu 2008. i ponovo zlato u Londonu. Šta je potrebno jednoj reprezentaciji da dođe do ovakvog uspjeha ?
Pitanje je zaista kompleksno i mnogi su do sada pokušali pronaći odgovor na njega. Budući da se nismo mogli pouzdati u podršku države jer situacija u sjedećoj odbojci, što se tiče finansiranja, nije sjajna, smatram da je neviđeni entuzijazam reprezentativaca Bosne i Hercegovine najveći razlog ovih uspjeha.U jednom procesu sazrijevanja reprezentacija je uvidjela da može postići najviše ciljeve i, sasvim sigurno, uz mnogo odricanja i rada došli smo do rezultatata koji su u svijetu sporta zaista impresivni.
U dosadašnjoj karijeri, šta bi izdvojio kao jedan od najvećih, ili tebi najdražih, uspjeha ?
Izdvojio bih prvo mjesto na Svjetskom prvenstvu 2002. godine u Egiptu gdje smo po prvi put, nakon osamnaest godina, uspjeli poraziti, do tada neprikosnovenu, reprezentaciju Irana. Postali smo prvaci svijeta i to je zaista bila kruna u karijerama svih nas, članova reprezentacije. Nakon toga uslijedio je niz značajnih rezultata, a vrijedna pomena je i činjenica da je reprezentacija Bosne i Hercegovine, u vremenskom periodu od 1999. do 2012., svake godine osvojila po jednu medalju sa velikih svjetskih takmičenja.
Odbojkaška karijera je zauzela veliki dio tvog vremena. Kako uspijevaš da usladiš profesionalno bavljenje sportom sa jedne i obavezama porodičnog čovjeka s druge strane ?
Izuzetno je teško voditi privatni život ukoliko ste sportista na nivou kao što je, recimo, jedan reprezentativac Bosne i Hercegovine u sjedećoj odbojci. Mnogo odricanja, malo izlazaka i malo nekog života mimo sportskog terena kao i maksimalna posvećenost sportu te naporni treninzi su neophodni ukoliko želimo da dostignemo rezultat najvišeg nivoa.
Kakav je Ermin Jusufović izvan terena ?
Porodičan sam čovjek, volim biti u društvu svojih prijatelja a bavim se i društveno-korisnim radom u MZ Devetak. Uvijek pokušavam pomoći ljudima, a posebno mi je drago animirati osobe s invaliditetom da budu bolje i da se oslobode tog tereta s kojim se susreću svaki dan. Što se tiče škole, u narednom periodu bih trebao magistrirati sportski menadžment na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja i to bi svakako bila jedna kruna u privatnom životu, nakon svih ovih sportskih.
Da li smatraš da Bosna i Hecegovina dovoljno ulaže u sport uopće, kakve su šanse mladim sportistima da uspiju u ovoj državi ?
Apsolutno smatram da država ne ulaže dovoljno u sport. Postoji Zakon o sportu, postoje svi preduslovi da se značajnije krene ka finansiranju sportista, međutim zaista ne postoji dobra volja i to je velika prepreka razvoju mladih sportista. Stoga ne treba da čudi činjenica da je veliki broj njih odlučio da nastupa za susjedne države kao što su Hrvatska, Srbija ili Slovenija. U mlađim uzrasnim kategorijama još mogu i postići neke rezultate, međutim kako dolaze do seniorske uzrasti mislim da su sve više „hendikepirani” zbog nepostojanja sistemske podrške države Bosne i Hercegovine koja im jednostavno ne može ponuditi uslove kakve imaju njihovi konkurenti, ne samo u susjednim državama, nego u cijeloj Evropi i svijetu.
Planovi za budućnost ?
Iskreno se nadam da ću, nakon što završim sportsku karijeru, nastaviti raditi u sportu kao trener ili kao menadžer. Naravno, vjerujem da ću nastaviti doprinositi razvoju i afirmaciji bosanskohercegovačkog sporta generalno.
(Za SodaLIVE.ba: Belma Halilović)
Interesantno koliko mjesta dobivaju ovi Devetacani i desavanja u Devetaku na portalu(iako nema nista lose u clanku), pa bolje vam je da se zovete DEVETAKLIVE.